ponedjeljak, 08.10.2018.

Kad utihne mi dan...

Kad prve zvijezde ospu se nebom
Kad najmlađa djeca utonu u san
Kad mojom ulicom psi više ne laju
Kad utihne mi dan...

Kad kazaljke sata uspore ritam
Kad tama nastani mi se u stan.
Kad moje misli više nemaju kamo
Kad utihne mi dan...

Kad umorna moram sjesti
Kad odradila sam cijeli plan
Kad iscrpi se tijelo
Kad utihne mi dan...

Ti se tada stvoriš
u naslonjaču pored peći,
Svijet mi odjednom
od tvog oka nije veći.

Ti si tu,
mojoj duši kao 'bol' si znan,
Otkidaš dio po dio mene,
Kad utihne mi dan...



Oznake: ljubav, tuga

- 22:00 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 15.09.2018.

Kad prijatelji odu...

Ljudi dolaze i odlaze. Nije to ništa neobično, ali da odlasci bole, to je uglavnom istina.

Prisjećam se svog djetinjstva. U tom razdoblju, prijatelji su od velike važnosti i pamti ih se u jednom posebnom svjetlu. Djetinjstvo bi trebalo biti najbezbrižnije životno razdoblje i ljudi koje smo tada zavoljeli ne napuštaju se tek tako. Za mene to bi bilo kao da sam odustala od svoje nevinosti, unutarnjeg mira i dječje neiskvarenosti. Prijateljstva nastala u djetinjstvu su najiskrenija i najotvorenija pa prema tome i najbolnija kad se od njih odustane.

Odlazak nije problem kad ste vi ti koji odlaze. Novi ljudi, novi događaji, nova okolina....Sve je to ljudska potreba da potraži neku bolju sredinu za svoje novo 'ja'. Odlazak je problem kad ste vi onaj koji ostaje - napušten. Jer vi se niste promijenili, vi ste isti uz samo koju godinu više. Možda ste bolje pročitali svijet pa se niste morali mijenjati, ili jednostavno niste vidjeli potrebu za promjenom, a bila je nužna. Da...ja sam ostala ista i nisam htjela ništa promijeniti, a morala sam. Pronaći zamjenu za prijatelja pogrešno zvuči. Sam izbor riječi stvara mi gorčinu i o tome ne želim ni razmišljati.

Teško je odmah shvatiti da nitko nije kriv za rastanak. Prvo što je meni palo na pamet jest da sam napravila nešto pogrešno. I iako znam da nisam loša osoba, pitala sam se zašto nisam dovoljno dobra za 'odmetnutog' prijatelja. Milijun pitanja je tu: 'jesam li nešto krivo rekla?', 'u kojem trenutku je puklo?', 'jesam li mogla što promijeniti?', 'je li on/ona dobro?'...Ne padne čovjeku odmah na pamet : 'jesam li ja odmetnuti prijatelj?'


Sjećam se nje Gotovo uvijek se raspadnem kad se prisjetim kako smo gubile dane igrajući samo nama poznate igre. Tu sestrinsku figuru otele su mi pubertetske brige. Otišla je za glasnijom glazbom, zanimljivijom knjigom i pustolovnijim duhom. Još ju sretnem s vremena na vrijeme, nasmiješenu i vedru. Ponekad mi se čini da glumi; da i ona s vremena na vrijeme tuguje za onim starim vremenima kad kazaljke sata nisu ništa značile...

I na njega naiđem s vremena na vrijeme. On je taj koji me, kad sam gubila uporište pod nogama, držao. On je taj zbog kojeg se nisam izgubila u vlastitim mislima u turbulentnim vremenima. I on je otišao.

Mogla bih im reći koliko su mi njihova prijateljstva značila i koliko ih se i danas rado sjetim, ali to bi značilo da sam ostala zarobljena u nekoj dalekoj prošlosti iz koje su oni odavno izašli i da nisam naučila lekciju. Bio bi to moj poraz.
Lakše mi je ovako, s pričom da su se okrenuli nekom boljem životu nego da čujem istinu.

Čovjek dobije ono što daje, a ja sam dala puno u toplini i ljubavi, ali jako jako malo u poklonjenom vremenu...

Ali ne smijem se kriviti...

S vremenom pronađemo nove prijatelje, zavolimo ih, prigrlimo i otvorimo im se, ali opet slučajni susreti starih prijatelja podsjetit će nas da neki dio u nama nedostaje. Nisu samo ljubavnici ti koji ostavljaju praznine po duši, prijatelji također imaju tu moć. Ne znam kako im se tako rijetko posvete pjesme, priče i filmovi.... Kao da su nebitni, kao da nas nisu izvukli iz najcrnjeg ponora u nekom trenutku života.

Oznake: prijateljstvo, prijatelj, odlazak, krivnja

- 20:35 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 14.09.2018.

Krletka

Misli dolaze spontano. Na neku najnevažniju riječ, nebitan događaj ili nepoznato lice.
Ni ne snađem se i stvorila sam cijelu priču o tome tko, što, kako i zašto. Na kraju se ne sjećam odakle je sve započelo ni kako mi je prošao dan. Nekako sve ostaje u magli...

U tim trenucima nisam sigurna je li mi zbog toga drago ili mi je žao.
Te dvije osobe se redovno u meni posvađaju. Jedna se raduje što sam se napokon odmaknula od fizičkog života koji stalno bdije s onom 'moraš ovo', 'moraš ono', 'rad, red i disciplina', druga je pak razočarana što nisam odradila sve točke to do liste.
Dok pokušavam pomiriti te dvije osobe u sebi, ja ispaštam. Ta konstantna borba između 'živi po planu' i 'život je neka druga dimenzija' ponekad me zbilja umori. Krivim vrijeme, bilo da je kiša ili sunce; krivim nedostatak sna, ili pak previše sna; krivim siromašnu prehranu, hormonalne promjene, svoju mladost, pesimizam u državi, a kad mi ponestane krivaca, onda okrivim sebe...
Lažem...zapravo bude obrnuto. Prvo okrivim sebe, a kad to postane previše za moju malenkost, onda krenem na sve ostalo. Čini mi se da je to neka vrsta obrambenog mehanizma koji sam razvila.

U potrazi za odgovorima i 'sporazumom o miru' između te dvije posvađane osobe u meni, razvijala sam razne teorije.
Teorija 'Krletka' najbolje mi je odgovorila na unutarnje nemire.
'Krletka' nije ono što biste pomislili na prvu. Nije to žicom ograđen, malen prostor koji se negdje visoko njiše i ima najljepši pogled na vanjski svijet. 'Krletka' o kojoj govorim je vaš i moj dom. 'Krletka' je prostor koje ljudsko oko ne može obujmiti, niti razumom shvatiti. Ona sadrži ljepote koje ljudski um ne može pojmiti, već njima može biti samo opijen i zavođen. Ali zašto se onda zove 'Krletka'?

Ptičja krletka ograničava pticu da leti, da protegne krila, da napravi neke lude vratolomije u zraku, da se vlastitom snagom hrani, da zavodi, da živi slobodno, da umire slobodno...

Svoj život usporedila sam s ptičjim životom u krletci.
Ne....život većine ljudi usporedila sam s ptičjim životom u krletci.
Razlika u životima svakog od nas je samo veličina krletke u kojoj smo smješteni.
I ne treba vam dugo da shvatite o čemu govorim. Uz poneku iznimku naši životi teku ovako:
jaslice, vrtić, osnovna škola, srednja škola, fakultet, posao, brak, djeca, još posla, unučad, mirovina i starački dom...
Slobodu vam dajem da promijenite raspored na ovom popisu, eventualno nešto izbacite. Ali u suštini to je to ako vas zdravlje dobro posluži.
Da se razumijemo, to je za mnoge lijep život.
Za mnoge, one koji uvijek postanu nevidljivi u našim životima, to nije život.

Govorim o djetetu koje nije pronašlo zajednički jezik s teškim knjigama u školi, govorim o tinejdžeru koji zbog očekivanja zajednice oko njega razmišlja o bijegu, govorim o mladoj osobi koja je već zaglavila u nekom od gradskih ureda zatrpana papirima, govorim o ljudima koji su ušli u brak jer je bio red, govorim o čovjeku koji je odustao od svojih snova jer oni nisu stali u 'Krletku'....

Reći ćete da mislim crno... da sam pesimist i da ste sretni životom koji imate.
Ja vam neću proturječiti. Vjerujem da ste sretni.
Isto tako vjerujem da ste se prilagodili 'Krletci' i da ste u njenim okvirima sretni.
Isto tako ću vam reći da to niste vi. To je samo verzija vas koja je uspješno odradila plan.
Vi ste netko drugi. Netko tko je od malih nogu trebao trčati poljima i zaštiti šume, potoke i mora.
Možda ste rođeni vođa kojem su usadili da je biti sljedbenik lakše, a možda ste otac/majka i iako sada jeste puni ljubavi za svoju djecu, nekoć ste sanjali neke druge - veće - snove.

I tako.... Zamislite sad da vam ovako prođe dan.
Sjedite i razmišljate tko ste trebali biti. Razmišljate kako ovo što živite nije loš život, ali nekako osjećate da je zrak rijedak i da vam je teško udahnuti.
Nemojte mi reći da prije spavanja ne prolazite kroz plan za sutra. Onaj isti plan koji omogućava da 'Krletka' opstane, da odradite sve što 'treba' jer netko je napisao, izrekao, negdje zapečatio i obvezao vas...
Ali drago mi je čuti da ste sretni...jer i ja sam - barem dok sanjam.
Kad se noć okrene u dan, opet razmišljam, o sebi, o vama, o nekim budućim generacijama i pitam se je li moglo drugačije i može li drugačije....
Ne vidim odgovore. Vidim samo da ću morati preurediti 'Krletku'. Ubaciti malo više boje, promijeniti raspored... Nekako si ju prilagoditi. Čisto da se naviknem...

Oznake: život, misli, krletka

- 22:06 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2018  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Svašta ću napisati.
Bilo u trenucima sreće, tuge, razočarana, zabrinuta, optimistična ili pak zaljubljena...
Možda se neka nježna duša pronađe u ovim retcima,
možda odgovorim na neka još uvijek nepostavljena pitanja, a možda vas zbunim, razljutim ili rastužim...
Štogod bilo, vaši komentari su dobrodošli :)
Hvala na čitanju . . .

Linkovi

https://www.youtube.com/watch?v=nZcf3oXfz5k
(Fleurie - Hurricane)